Ekonomska škola Vukovar

Međunarodni pravni instrumenti koje je Republika Hrvatska ratificirala čine dio unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske i po pravnoj su snazi iznad zakona. Hrvatski sudovi također izravno primjenjuju međunarodne ugovore i to sudeći temeljem Ustava i zakona, ali i međunarodnih ugovora kojih je Republika Hrvatska stranka i koji su dio domaćeg pravnog sustava. Slijedom ovakvog suvremenog ustavnog određenja, a uz sveobuhvatno uvažavanje i promicanje temeljnog načela na ovom području - načela nediskriminacije, Republika Hrvatska ima široku osnovu za usklađivanje svojeg zakonodavstva na području zaštite prava osoba s invaliditetom, kao i za njegov razvoj, a posebice kada se radi o konkretnoj primjeni u sudskoj praksi.

U nastavku teksta donosim prikaz najvažnijih međunarodnih dokumenata sa njihovim kratkim opisom te linkom za preuzimanje cjelokupnog dokumenta.

1. KONVENCIJA O PRAVIMA DJETETA

Konvencija o pravima djeteta je međunarodni dokument, usvojen na Glavnoj Skupštini Ujedinjenih naroda 20. studenoga 1989. godine, a sadrži univerzalne standarde koje država stranka Konvencije (tj. koja ju je potpisala i ratificirala) mora jamčiti svakom djetetu. U Konvenciji se govori, prije svega, o obvezama odraslih u odnosu prema djetetu kao i o obvezama brojnih društvenih čimbenika glede zaštite djeteta. To je prvi dokument u kojemu se djetetu pristupa kao subjektu s pravima, a ne samo kao osobi koja treba posebnu zaštitu. Za razliku od Deklaracije o pravima djeteta (1959.) koja ima moralnu snagu, Konvencija o pravima djeteta je pravni akt koji ima snagu zakona i obvezuje stranke na pridržavanje njezinih odredaba te uključuje pravo nadziranja primjene u državama koje su je prihvatile i ratificirale.

Vlada Republike Hrvatske donijela je posebnu odluku kojom se smatra strankom Konvencije o pravima djeteta od dana osamostaljenja, tj. od 8. listopada 1991. godine. Kao zemlja koja je potpisala i ratificirala Konvenciju, Republika Hrvatska je preuzela sve obveze koje proizlaze iz Konvencije, a odnose se na njezino provođenje te obvezu izmjene i prilagodbe postojećih zakona i akata u skladu s tim međunarodnim dokumentom.

LINK:

 /upload/ss-ekonomska-vu/images/static3/1483/File/Konvencija_o_pravima_djeteta.pd

2. KONVENCIJA O PRAVIMA OSOBA S INVALIDITETOM

Konvencija o pravima osoba s invaliditetom Ujedinjenih naroda rezultat je kontinuiranog i učinkovitog djelovanja osoba s invaliditetom u svojim sredinama, ali i na globalnoj razini, posebice u svrhu prepoznavanja i izjednačavanja potreba ove široko zastupljene skupine u društvu. U tom svjetlu posebno je značajan međunarodni skup osoba s invaliditetom u Japanu, na kojem je 2002., u prisutnosti izaslanstava iz 109 država, donesena deklaracija iz Sappora kojom se bezrezervno tražilo donošenje Konvencije Ujedinjenih naroda, kao i aktivno sudjelovanje osoba s invaliditetom u njezinoj izradi. Svrha Konvencije o pravima osoba s invaliditetom sadržana je u njezinom 1. članku koji ju definira kao: ˝unapređivanje, zaštitu i osiguranje punog i ravnopravnog uživanja ljudskih prava i temeljnih sloboda osoba s invaliditetom i unapređenje njihovog urođenog dostojanstva˝. Tematska područja Konvencije ogledaju se u općim načelima, kao što su: nediskriminacija, sudjelovanje i uključivanje u društvo, poštivanje temeljnih razlika, jednake mogućnosti, pristupačnost, jednakost između muškaraca i žena, te poštivanje djece s teškoćama u razvoju. Uz Konvenciju je usvojen i Fakultativni protokol kojim se uspostavlja sustav pojedinačnih pritužbi za osobe kojima su od država stranaka povrijeđena prava po Konvenciji.

13. prosinca 2006. Opća Skupština UN-a usvojila je tekst Konvencije UN-a o pravima osoba s invaliditetom i njegov Fakultativni protokol. Konvencija je bila otvorena za potpisivanje i ratifikaciju 30. ožujka 2007. 

Republika Hrvatska je, nastavno na već iskazanu podršku pregovaračkom procesu, kao i izradi samog teksta Konvencije, među prvih dvadeset država pristupila i njenom potpisivanju dana 30. ožujka 2007. god.

LINK:

/upload/ss-ekonomska-vu/images/static3/1483/File/Konvencija_o_pravima_invalida.pdf

3. STANDARDNA PRAVILA O IZJEDNAČAVANJU MOGUĆNOSTI ZA OSOBE S INVALIDITETOM

Najvažniji rezultat Međunarodne godine osoba s invaliditetom, 1981., bio je Svjetski program djelovanja u svezi s osobama s invaliditetom, usvojen u Generalnoj Skupštini UN-a, 3. prosinca 1982. god. Međunarodna godina osoba s invaliditetom i Svjetski program djelovanja dali su snažan poticaj napretku na ovom polju. Naglašeno je pravo osoba s invaliditetom na jednake mogućnosti kakve imaju ostali građani i na ravnopravno sudjelovanje osoba s invaliditetom u stvaranju takvih uvjeta. Sredinom Dekade osoba s invaliditetom, 1987. god., održan je sastanak u Stockholmu koji je preporučio da Generalna Skupština sazove posebnu konferenciju radi izrade međunarodne konvencije o uklanjanju svih oblika diskriminacije osoba s invaliditetom, koju bi države trebale ratificirati na kraju Dekade. Nacrt Konvencije pripremila je Italija te je podnesen Generalnoj Skupštini na 42. zasjedanju. Daljnje prijedloge podijela je Švedska na 44. zasjedanju. Međutim, u obje prilike nije bilo moguće postići koncenzus o prikladnosti donošenja takve konvencije. 1990. god. Ekonomsko i Socijalno vijeće se konačno usuglasilo da se usredotoči na izradu jednog međunarodnog dokumenta druge vrste.

Standardna pravila o izjednačavanju mogućnosti za osobe s invaliditetom usvojila su Ujedinjeni narodi 1993. god. Predstavljaju temeljni međunarodni dokument koji sadrži ukupno 22 pravila kojih se trebaju pridržavati države u osiguravanju životnih uvjeta osoba s invaliditetom i za ostvarivanje njihovih prava. Svako pravilo predstavlja jedno važno životno područje i navodi što sve država treba učiniti na tom području kako bi osobama s invaliditetom omogućila ravnopravno sudjelovanje. Iako pravila nisu obvezujuća,ona predstavljaju snažno moralno i političko sredstvo pritiska na države da ih prihvaćaju i provode.

LINK:

/upload/ss-ekonomska-vu/images/static3/1483/File/Standardna_pravila_za_izjednacavanje_mogucnosti_za_osobe_sa_invaliditetom.pdf